Pitam jednog duduka:
- Znadeš li ti šta je ćejf?
- Đeš me to pitat, Uzeire, to svako zna u Bosni!
- Reko, haj vala baš da te čujem!
- Ma to ti je ono, znaš ba, kad nešto uradiš za sebe, jal na svoju štetu pa kažeš bio mi ćejf ko što je Bebek pjevo. Il kad oćejfiš s rajom popiješ, pojedeš, malo se opustiš.
Zamuco on, ne umije mi ni rijet, a Bome, vidim ja da i ne zna šta je ćejf.
Ćejf ti je, bolan ne bio, kad uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, jal sa samim sobom, jal sa jaranima, jal sa hanumom, al ne ko vi omladina, nažderete se, naločete, pa meljete brezveze, pa se i posvadite, a na sabahu vam puče glava.
Prije su ti naši stari znali sjest pored kake vode, il ispod kakog drveta i sahatima bi oćejfi. Isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine, baš ko ovaj dedo sa slike. Il bi sjedi s hanumom il s jaranom sahatima, uz kahvu i cigaru,a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka.
Pa to ti je Uzeire, ko meditacija. To je sad moderno.
Ne znam ja kako se to sad zove, al to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti.
Znam, ba Uzeire, neg nemam ti ja vremena za to, ne znam đe udaram od posla, veli ti on meni i ode, bezbeli, u kladionicu ko i svi ovi što nejmaju kad.