Po samom dolasku snaga UNPROFOR-a na područje  MZ Sućeska u aprilu 1993. godine i raspoređivanjem snaga kanadskih vojnika na osmatračka  mjesta Kanađani su u samom startu napravili niz kardinalnih grešaka koje su itekako bile štetne za domicilno stanovništvo koje je živjelo na tom području.  Naime, Kanađani su prilikom postavljanja osmatračkih mjesta u velikoj mjeri odstupili od položaja koje su branioci Srebrenice držali pod svojom kontrolom u tom periodu. Kanađani nisu htjeli postaviti punktove gdje smo to mi zahtijevali, to jest na linijama gdje smo se mi nalazili, nego su osmatračka mjesta postavljali po sopstvenoj želji. Postavljanjem osmatračkih mjesta Kana|ani su  pokazali da njima nije u interesu bezbjednost civilnog stanovnovništva koje je u velikom broju živjelo ispred njihovih punktova, već im je bilo u interesu da se postave na takvim mjestima koja su njima bile garant veće bezbjednosti.

Kanađani su na prostoru Sućeske postavili tri osmatračka punkta i to: Slatina, Donje Žedenjsko i Bučje. Postavljanjem na ove lokacije muslimansko stanovništvo koje je živjelo ispred tih osmatračnica bilo je prepušteno samo sebi bez ikakve zaštite. Po slobodnoj procjeni Kanađani su tada ustupili 30 do 40 km² teritorije, što su četnici vješto iskoristili pomjeranjem svojih položaja, postavljanjem čestih zasjeda i ubistvima civilnog stanovništva prilikom obrade svojih imanja.  Postavljanjem osmatračnice na Bučju, Kanađani su ispred sebe ostavili veći dio slobodne teritorije Podravanja kojeg su držale naše jedinice, do izvršene demilitarizacije Srebrenice.  Ovim svojim činom Kanađani su prekinuli i jedinu fizičku vezu koja je postojala izme|u Srebrenice i slobodnih teritorija Žepe.  Srbi ne slučajno i ovaj teren maksimalno koriste postavljajući česte zasjede civilnom stanovništvu koje je živote gubilo idući u potragu za hranom. Kanađani su sa ovog punkta što su i kasnije radili pripadnici Holandskog bataljona patrolirali jednim dijelom ove teritorije ne u cilju kontrolisanja terena, nego su znali da civilno stanovništvo mora prolaziti ovim stazama prilikom potrage za hranom, a oni su to kontrolirali isključivo ne bi li slučajno oduzeli neku lovačku pušku ili neku drugu napravu ukoliko bi vidjeli kod civila. Razlog ovakve torture civilnog stanovništva je upravo bio što bi vojnici UNPROFOR-a ukoliko bi slučajno oduzeli neku cijev od Muslimana bili visoko nagrađivani od svojih pretpostavljenih.  Bilo je slučajeva kada su vojnici UNPROFOR-a nakon presretanja civila koji su pješačili preko 30  kilometara preko planinskih vrleti planine Sušice, bili pretresani od strane UNPROFOR-a navodno da u vrećama ne nosi municiju ili druga ubojna sredstva, a ne hranu. Iako smo nakon proglašenja Srebrenice demilitarizovanom zonom postupili po dogovoru koji je tada postignut svo teško i lahko naoružanje moja brigada je predala na brdima u školi kanadskim vojnicima.

Međutim, i pored toga što je naoružanje predato vojnici UNPROFOR-a su stalno vršili razne pretrese pojedinih objekata, proganjali su i lica koja su posjedovala lovačko naoružanje uz odgovarajuće dozvole. Jedan od takvih pretresa se desio u Donjem Žedenjsku kada su kanadski vojnici ne najavljujući u ranim jutarnjim satima opkolili selo sa 16 transportera.  U maju mjesecu grubo su izvršili upade u privatne kuće iako stanovništvo još nije bilo ni ustalo, vršili su pretres kompletnih kuća tražeći naoružanje, prevrtali su namještaj po kućama, razbacivali su razne stvari od kojih su neke i polomili. Vlasnici kuća koji su pokušali na neki način da skrenu pažnju da opreznije barataju sa tim namještajem  i stvarima bili su odgurnuti puškama, dok su neke od njih Kanađani čak i udarili kundacima pušaka. Nakon što su izvršili pretres kompletnog sela Kanađani su čini mi se pronašli jednu ili dvije lovačke puške uz koje su bila važeća odobrenja koja su izdata prije rata. Čini mi se da je u februaru mjesecu 1994. godine došlo do smjene vojnika UNPROFOR-a. Kanadski kontingent je zamijenio holandski bataljon. S obzirom da sam se ja nalazio na takvom položaju, često sam vršio  pregovore sa Holandskim starješinama nakon nekih ekscesnih scena koje su se dešavale na tom području. Po mom ličnom mišljenju prva smjena Holanđana je bilo kooperativnija za saradnju od druge smjene, koja je toliko bila gruba i odbojna prema tamošnjem stanovništvu, što pokazuju i sljedeće situacije. Uloga druge smjene Holan|ana u odnosu na prvu smjenu je bila u velikoj mjeri promijenjena. Ponašanje vojnika koji su bili na tom prostoru uglavnom je bilo pozitivno srpskoj  strani, dok je prema našem stanovništvu bilo negativno, tako da se sa njima nije mogao naći zajednički jezik.

Jedan od takvih primjera se desio kada su Holanđani sa punkta Slatina, jedna grupa je otišla prema četničkim položajima na Koprivnom, gdje su sa njima sjedili i pili. Mi smo sve ovo posmatrali sa kote Kak. Prilikom povratka sa Koprivne silazeći prema Bukovici, Holanđani su pucali iz pješadijskog naoružanja prema našim selima, Sastavcima i bližoj okolini, prema onome što smo mi čuli i vidjeli holandski vojnici su vjerovatno bili pijani, jer su se pored pucnjave i provikivali. Stanovnici sela Sastavaka su bili preplašeni, jer su se bojali da nisu četnici krenuli prema selu da ih napadnu. Jedan u nizu doga|aja jeste i zatrpavanje saobraćajnica i puteva koje smo mi na više lokacije prokopavali, a sve u cilju otežanog prolaska neprijateljskim oklopnim sredstvima prema našim položajima. Mi smo te lokacije, odnosno puteve prokopali na više mjesta, tako smo put iz pravca Milića i Dervente prokopali ručno širine 6 m, a sve u cilju onesposobljavanja i usporavanja agresorske oklopne mehanizacije. Iako Holan|anima te saobraćajnice nisu bile potrebne da ih koriste, oni su i pored našeg insistiranja da ih ne zatrpavaju oni su ih zatrpali i osposobili, što je četnicima dobro poslužilo prilikom zauzimanja Sućeske nakon napada na Srebrenicu u julu 1995. godine. Holandski vojnici su tako|e izvršili zatrpavanje naših tranšeja i saobraćajnica u mjestu Kik koji se nalazi iznad sela Podgaj. U tom rejonu se nalazila naša linija  odbrane sve do demilitarizacije Srebrenice i te tranšeje i saobraćajnice su od tada ostale tu, ali su ih holandski vojnici zatrpali transporterima pri čemu su zatrpali i bunkere koje smo mi iskopali za vrijeme odbrane naših položaja.

Ovi tranšeji i bunkeri koji su zatrpani od strane holandskih vojnika bili su ključni za odbranu pomenute kote Kak kada su nas četnici napali u julu 1995. godine.  Četnici su se automatski popeli na pomenuto mjesto, što im je omogućilo lako napredovanje prema samom centru MZ, kao i prema gradu Srebrenici. Samim dolaskom druge smjene holandskih vojnika oni su od nas u nekoliko navrata tražili da udovoljimo srpskom zahtjevu, a koji se odnosio na korištenje putne komunikacije, odnosno asfaltnog puta Derventa rudnik boksita Gunjaci u mjestu Žutica.

Međutim, na pomenutoj lokaciji na Žutici u to vrijeme je živjelo naše stanovništvo u svojim kućama, to je teritorija koju smo mi držali pod kontrolom čitav rat. Holanđani su na zahtjev Srba više puta insistirali da im odobrimo korištenje tog dijela kako bi oni prebacili svoju tehniku (transportere i tenkove) navodno da bi vršili obezbjedjenje rudnika. Teritorija Žutice je bila najisturenija tačke prema opštini Vlasenica, tako da je stanovništvo koje je živjelo u svojim kućama bilo izloženo stalnim diverzijama i sabotažama koje su izvodili četnici. Obrađivali su svoja imanja noću, jer danju im nisu dali Srbi. Stalno su iz PAM-ova i snajperskih pušaka sa svojih položaja pucali po civilima  koji su obra|ivali svoja imanja u toku rata. Prilikom obrade svog imanja četnici su sa svojih  položaja iz snajperske puške ubili Asima Buhića i ranili još nekoliko civila koji su tako|e obrađivali svoja imanja. Iako smo se mi u više navrata žalili vojnicima Holandskog bataljona zbog ovakvih situacija, gdje su civili ubijani i ranjavani unutar demilitarizovane zone, na što su Holandjani ostali nijemi posmatraći i za cio period svog mandata nisu ispalili ni jedan metak prema četničkim položajima koji bi makar poslužio kao upozorenje, uglavnom se sve svodilo na to da bi oni poslije  svakog incidenta otišli sa nama na lice mjesta, ali ništa konkretno nisu učinili niti su htjeli da nam pomognu. Prilikom dolaska druge smjene Holandskog bataljona oni su na području MZ Sućeska samovoljno napustili neke punktove, iako smo se mi protivili takvim postupcima. Oni su nam govorili da je glavni razlog zbog čega napuštju te punktove nedovoljan broj ljudi u njihovom  sastavu, ali će oni na tim mjestima vršiti patrole. Nakon napuštanja navedenih punktova, početkom  1995. godine Holan|ani formiraju jedan punkt na Merajića brdu, koje se nalazilo iznad sela Podgaj.

Po dolasku na Merajića brdo Holandjani su ispred sebe ostavili selo Podgaj i kotu Bandjera. Dolazak Holan|ana na pomenutu lokaciju Srbi to krajem januara i početkom februara 1995. godine vješto iskorištavaju i zaposjedaju kotu Bandjera, jer su im Holan|ani to omogućili. Kada su Srbi zauzeli kotu Bandjera koja je bila možda udaljena negdje oko 1000 metara, gdje su ljudi živjeli i obrađivali svoju zemlju, ja sam lično u više navrata vršio pregovore sa oficirima Holandskog  bataljona da se Srbi povuku sa Bandjere i da se vrate na svoje položaje odakle su i došli, a njihovi položaji su bili udaljeni par kilometara od kote Bandjere. Sjećam se da sam razgovarao sa jednim holandskim majorom starijih godina, visok čovjek, mršav i od njega sam tražio da se Srbi povuku na prvobitne položaje odakle su i došli kako bi civilno stanovništvo koje je živjelo u neposrednoj blizini moglo nesmetano živjeti u svojim kućama i obra|ivati svoju zemlju. Nakon toga taj major i još jedan oficir koji je bio sa njim dobro se sjećam imali su kod sebe bijelu zastavu digli su je iznad glave i otišli su prema četnicima, odnosno na kotu Bandjera na pregovore. Vratili su se nakon 1 sat vremena i rekli su mi da Srbi neće da se povuku sa pomenute kote. Srbi prije nikada nisu bili na tom položaju bili su u Derventi, a to je od Bandjere udaljeno preko 2 km. Zauzimanje kote Bandjera što su im Holanđani omogućili, Srbi su zauzeli iz pravca Dervente, mjesna zajednica Sućeska je bila povezana jednim putem prema Derventi, tako da su to Srbi iskoristili, dovozeći tehniku i oklopna sredstva. Bandjeru su zauzeli u toku noći gdje su uz jaku logističku podršku i velikim brojem ljudstva iskopali i položaje koji su im služili kao nekakva zaštita, ukoliko bi vojnici Holandskog bataljona dejstvovali svojim naoružanjem prema njihovim položajima što se nije desilo. Posjedanjem ove kote četnici su imali potpunu kontrolu i preglednost na čitavom prostoru MZ Sućeska. Mi smo nakon jednog pokušaja koji je propao između Holanđana i četnika ponovo tražili da se Holanđani ponovo sastanu sa njima i da pregovaraju oko vraćanja kote Bandjera na što Holanđani nisu pristali, jer su nam rekli jasan stav da se četnici neće da povuku sa pomenute kote. Onda smo mi tražili da Holanđani vojno intervenišu, odnosno da silom i upotrebom vatre primoraju četnike da se povuku sa Bandjere, međutim, ni to nije našem zahtjevu udovoljeno, a mi smo bili nemoćni da bilo što učinimo, jer smo sve naoružanje predali prilikom demilitarizacije Srebrenice.

Nakon što su propali svi pokušaji da se četnici povuku sa Bandjere, Holan|ani napuštaju i Merajića  brdo i povlače se ka Srebrenici. Četnici su sa položaja Bandjere ubili civila Mehu Ahmetovića, dok su Samira Be}irovića teško ranili, dok su se kretali ispred svojih kuća. Prije nego što završim sa ovom izjavom navešću još jedan primjer gdje sam ja bio očevidac, primjene sile i grubog ponašanja od strane Holan|ana prema civilnom stanovništvu. Naime, radi se o doga|aju koji se  desio u zimu 1994. godine. Prilikom povratka dvojice lovaca koji su išli iz lova, u Bukovici su bili primijećeni od stane Holan|ana da nose lovačke puške koji su za njima hitro pojurili, borci su po dolasku do bunkera koji su bili iskopani za slučaj granatiranja ušli u iste. Međutim, Holanđani su to sklonište opkolili i tražili su da im se predaju te puške, na što se pobunilo i mjesno stanovništvo koje je stalo u zaštitu lovaca. Sjećam se da su Holan|ani tad od svojih pretpostavljenih pored 20 transportera koji su im stigli u ispomoć iz Srebrenice tražili i podršku iz zraka. Na kraju se sve dobro završilo, lovci su predali svoje lovačke puške iako su imali odgovarajuće dozvole za njih, a Holanđani su ih odvezli u pravcu Srebrenice i nikada ih nisu vratili vlasnicima.

31.01.2001. godine
Izjavu uzeo: Izjavu dao:
Hidajet Kardašević Avdo Husejnović

Dokumentarac: "Srebrenica - Orkestrirana Tragedija" Dio 1 od 6