|
 Autor teksta: Lejla Taljic, Sarajevo
Danas sam opet prosla pijacom, posmatrala ljude, slusala njihove price i opet dozivila neke stvari... mnogo toga... svi bi rekli, ma ko na pijaci!
Prvo nerovoza i bijes u meni:''Hoces paprika curo, hej pogledaj; paradaiz dobar hodi djevojko, kad ti kazem... ovamo cujes li me; pa probaj bona ne moras kupiti, ma bjezi; ma pusti ti njega, on petlja vidi...''. Onda opet iritacija:''Pa toliko je da bi ga prodo gospodo...; cigara, cigara; hodi evo paradaiz koliko ces, samo reci''i vec mi daje onaj paradaiz , prosto gura u ruke, ko da i ja pare s drveca berem za njegov paradaiz. Ma imam para ali princip brate... Sto mrzim u tim momentima je to sto vise nemas bas nikakvog izbora i mozes se samo neugodno osjecati ako nista ne kupis. Jos si primoran da se opravdavas da te taj neko ne bi poslao u... jer ko ti se pravis nesto a on ko ispade ugrozen. ''Hodi paradaiz koliko ces?'' ama necu nista. Ko si ti? Na celu mi paru vidis, i tako bi je rado u saku stisnuo samo da ti je neko slucajno ne ukrade. Mudrac. Glavonja. Idem dalje. Treba mi vazduha. Odavno mi je potrebna promjena, a sad pogotovu. Idem dalje, oko mene tezge, ljudi,... opet ljudi,... svuda ljudi... pricaju, pricaju neprestano, uglas na nekom nepoznatom jeziku, bucnom, rastimanom... guraju se, gaze... raspoznajem samo poze, mimike prosarane pokojim vriskom, mozda dozivanjem.
Idem dalje, koracam brzo prema izlazu. Tamo mi sve izgleda tise... manje ljudi i vidim da neke zene cuce. Cekaju.
Prilazim, sad vec jasnije raspoznajem glasove... i sve mi izgleda jednostavnije i gostoprimljivije. Odjednom shvatam. Tu su nekoliko dobricina iz naroda. Iskljucivo starice i poneki dedo, jednostavni, tihi, neiskvarenih pogleda, cuce. Nesto me zadrzava. Njihovo prisustvo mi prija, to dogadam. ''Moj sine, pogledaj malo naci ces, ne brini; dobro sine, dobro; ljepa si mi duso da te samo ne ureknem; moze sine.. moze; hvala ti i nek ti bude sve najljepse u zivotu''... osluskujem. One uglavnom znaju zaboraviti da su tu da bi zaradile svoj bijedni zalogaj hljeba. One cuce, cvokocu a uvjek spremne na toplu rijec. One cekaju,... ocekuju..., s osmjehom na licima, sa toplim pozdravima. Putem kuci osjecam se bolje, mnogo bolje, skoro sam sretna, odjedanput doista primjecujem ljude, zgrade, neke coskove koje nikad do tada nisam primjetila. Sve pocinje dobivati neki znacaj, neku harmoniju, sve se odjedanput dopunjava. Starice cuce s osmjehom na licima ,a ja se ne bojim.
Putem kuci ringispil u mojoj glavi, mjesavine boja... crvene, zelene, zute, ljubicaste... price koje sad pjevaju u mojim slijepocnicama, paprike, paradaiz, tijela... miris paprika, paradaiza, tjela.
--------------------------------------------------------------------------------- Nismo neno i ti si moja jedina Autor teksta: Lejla Taljic, Sarajevo Tvoje ruke koje drscu
dok se igraju kroz vazduh,
ta toplina tvojih grudi, tvoga vrata
me umiruju i stite.
Tvoji savjeti izreceni onako po tvome
sa ponekom gramatickom greskom
mi pokazuju put u mom lutanju,
tvoje price i vizije
recene na ponekad mi se ucini
naivan i pomalo djetinjasti nacin
jedne starice,
me uce zivotu i sreci u mom gubljenju.
Tvoje oci, upale iza tih kapaka
znaju tako njezno i iskreno gledati
tvoj glas, tih i treperav,
zna ljeciti ,zna tjesiti
tvoje ruke nabrekle vremenom i upalom zglobova
znaju umiriti strahove ovog podneblja.
Ti dajes sve znakove da zivot ipak ima smisla
i da se vrijedi boriti za takve poput tebe.
Da smo svi ko ti,
mogli bismo i mi duboko i smireno disati
da smo svi ko ti,
nepotrebne rijeci ne bi postojale u rijecnicima.
Ali nismo neno i ti si moja jedina.
Ljepo je biti u tvom drustvu
i gutati tisinu daleko od svih njih,
ljepo je biti u tvom drustvu
da bi i ja postojala
i shvatila da imam jos dobrote i nade u sebi.
|
