| Moj dobri džematlija! |
|
|
|
| Written by Muhamed Velic | |
| Saturday, 01 November 2008 | |
|
Moja je džamija prava bosanska džamija! I kad god dođem u svoju džamiju, nakon posjeta ovim drugim, novim, pa gotovo "savršenim" sarajevskim džamijama, od Malezijske (u kojoj blješti malezijska tikovina), Indonezijske, Jordanske, Kuvajtske džamije, imam osjećaj da se vraćam u Bosnu. On pomno sluša šta se u džamiji govori, kad hodža priča - šuti, ne pokazuje znakove unutarnjeg oportuniteta, u životu se često zna braniti ironijom, ali češće - šutnjom, što je efikasnije, nikada se ne umara od klanjanja, ništa mu u džamiji nije mrsko ni teško uraditi - ni ćilime zategnuti, ni crijep zamjeniti, ni cvijeće u haremu zaliti, ni stalno klanjati dvadeset rekata teravije, taj ne izlazi iz džamije prije dove, vazda tespiha na tespihu kojeg mu je rođak sa hadždža donio, i nosi ga u unutarnjem džepu svoje karirane košulje, na lijevoj strani, nikada dolje, blizu pasa. Eto, takav je u nekim svojim crtama moj dobri džematlija! Ali, mog džematliju »krasi" i još nekoliko vrlih osobina: zna biti tvrdoglav baš onda kad zatreba, a nekad u životu odista treba biti tvrdoglav i treba ići do kraja. Zapravo, u toj svojoj tvrdoglavosti gotovo pa je „naivan„, jer „naivno" vjeruje da u ovoj našoj napaćenoj domovini može biti bolje, jer zapravo tako i mora biti! On „naivno" vjeruje u to! I ne treba ga „bihuzuriti" nekim lažnim i mračnim predviđanjima! Šta vi ljudi znate? Ništa! Kakve su vaše procjene? Slabe! Nikakve! Mog dobrog džematliju ovih dana sa svih ćoškova, sa zidova zgrada, bandera, stupova i žica, sa raznoraznih mjesta gledaju raznorazne oči! I zelene, i plave, i crne, i krvave, i ispod tih očiju i usta nasmijanih stoje debelim slovima različita imena i prezimena, a ispod imena još debljim slovima stoje ispisana debela obećanja - mi ćemo vama ovo, mi ćemo vama ono, nama možete ovo, nama možete ono...! (Uzgred budi rečeno, kažu umni ljudi: ako se vlast i može zadobiti obećanjima, ona se može zadržati samo rezultatima.) Ali, pazi sad, moj dobri džematlija ovdje nije bukvalan - lahkovjeran, on ne vjeruje svim tim očima i svim tim riječima, i debelim i mršavim, i oštrim i tupim! On zna da loše prolazi onaj koji sve ljudima vjeruje, ali, naravno, još lošije prolazi onaj koji ništa ljudima ne vjeruje. Tako i on zna da nekim očima i nekom ljudskom srcu mora vjerovati. Pa gdje bi onda sve otišlo da srce ne nađe svoje srodno srce kojem će vjerovati i kojem će svoj emanet predati! Sve bi nepovratno otišlo u dubinu kosmičke hladnoće i samoće. On, na koncu, zna kojim očima i kojem srcu vjerovati, mada se s vremena na vrijeme znaju pojaviti stanovite dileme s tim u vezi: da li ubrati "ružu" iz sredine "đubreluka" (e, hajd ti sad dođi do nje a da se ne ukaljaš, kao što bi rekao moj dobri džematlija) ili, pak, ugaziti u "đubre" usred "ružičnjaka"! To s vremena na vrijeme njemu protutnja kroz glavu i profura kroz realnost, ali nije baš uvijek tako, može se i u "ružičnjaku" (ideje) naći mjesta (još uvijek) a da se ne ugazi u "đubre", i to je mnogo lakše nego „plivati" po "đubreluku" zbog jedne, eventualno dvije "ruže". To već mnogo košta, a moj dobri džematlija nije naučio na rasipanje i na veliki rizik! Moj dobri džematlija sada kada isposti ramazan, i otklanja što mora klanjati od farzova i nafila (naravno, klanjat će on i dalje, do smrti, neumorno i neumoljivo), i udijeli što mora udijeliti od zekata i vitara, i Bajram (od)bajramuje, naravno, i drugi dan Bajrama šehide ne zaboravi, on će otići i da petog oktobra (o)stavi i svoj "životni emanet" pored imena onih očiju koje vrlo dobro zna - iz saffa, a to su prve oči tik uz njegovo rame, koje on kad selami na namazu vrlo često vidi i registruje! I on će to uraditi, jer zna da mu je to obaveza, i ne zbog toga što ga neko tjera na to, jer da ga neko tjera na to - on to nikada ne bi uradio, već upravo zbog svog unutarnjeg zahtjeva, da emanet smiri, preda i ispuni. Moj dobri džematlija, po crti kontekstualnog poređenja, vrlo dobro zna da mu je bolje biti dobar sa svojim hodžom nego li previše u reisa gledati, jer reisovu ruku može bit' da stisne jednom u životu na kakvom otvorenju džamije, a Boga mi hodžinu dnevno pet puta. I bolje mu je da se zamjeri sa svakim samo nemoj sa hodžom i svojim komšijom - džematlijom! Eto tako, moj džematlija hoće znati ko mu je imam, i da se pita o svom imamu, svome hodži, jer neće, bolan, za svakim da klanja! Moj dobri džematlija nosi prava bosanska imena - apsolutno muslimanska, njega ovdje zovu i Suljo od Sulejman, i Mujo od Mustafa, i Haso od Hasan, i Huso od Husejn, i Dino od Edin, i Izo od Izet, i samo se u Bosni ta muslimanska imena u tim varijacijama tako zovu, i samo ovdje to normalno zvuči! I još ovo hoću kazati: moj dobri džematlija Izo nipošto ne sliči na onog blesavog Izeta Fazlinovića sa televizije kojeg hoće postaviti kao prototip bosanskog insana, to je klasična podvala - recidiv prošlovjekovlja, onaj na televiziji je notorna budala - ne vjeruje, pije pod stare dane, ganja žene pod starost, vara, laže i petlja, bude i pomalo smiješan, baš zbog toga što je budala, a moj dobri džematlija Izet je sušta suprotnost - on je čitav svoj život, između ostalog, u džamiji, na koljenima, jer je zapravo tako naučio. I to mu nije nimalo teško! Na koncu, još i ovo: nekim svjesnim ljudima komedije su izrazito tužne! Muhamed Velic Stara Breka-Sarajevo 13/10-08, Preporod.com |
|
| Last Updated ( Tuesday, 11 November 2008 ) |
... iz Sarajevske carsije-Stara Breka | < Prev | Next > |
|---|