Isnam prica Nama...

Pa, eto, mili moji, to je tako. Mi smo svoji, ja sam vas, vi ste moji. Nije bilo nikakvih razloga da se mi Vlasenicani/Vlasenicanke ne bismo podnosili izmedju sebe. Ili da se ne bismo ponosili time odakle smo. Vlasenica je bila cudo od ljepote.

Ne govorim o tome kakva je sad, jer je ubijena, pa zapoganjena, zaprljana, neuredna. Ja sam je zapamtio i znatno ljepsu nego sto je bila i do 1992. godine, ali su i to rusenje i svakakvo gradjenje bili dio necije strategije da se unisti to sto je Vlasenica.

Medjutim, Vlasenicu je Vlasenicom, prije svega, cinila njezina geografija, taj polozaj, gdje je i kako je (bila) smjestena. Sjecam se nekih davnih, svojih "ranih" radova, kad sam, vrlo mlad, u tada veoma slusanoj emisi Radio Sarajeva "Subotom uvecer", koja je snimljena u hotelu "Panorama", procitao i ove rijeci:

"Na brdu i medju brdima, lijepa je Vlasenica". Ili kasnijeg kratkog novinskog teksta u "Vlasenickim novinama" iz rubrike koju sam ispisivao pod naslovom "Neke skice nase Vlasenice", kako je djed ili otac Avde Kurtagica, zvanoga Buljec, prodavao kravu u Uzicu (tada je to bila Bosna), a kravu nije lahko kupiti od nekog koga ne znas (moze biti metiljava, poh mahanom itd.), pa su ga pitali odakle je, a on odgovorio:

"Pod kucom mi seftelija, a vis kucom zelen bor". I, krava je odmah prodana. A s Vlasenicom je bilo zaista tako da su u prirodnom stanistu bili isprepleteni cetinari i listopadno drvece. U Vlasenici su jedno pored drugog rasli homora, sljiva i orah, eto i seftelija. Pa te nase mahale, ulice, sokaci, mnogobrojni sokaci, koje ja nikad nisam uspijevao povezati, jer je svaki bio vise puta i poprecno povezan, sve je to bila nevjerovatna ljepota, o kojoj bi se moglo navoditi primjera i primjera.

Pa taj vjetar u Vlasenici. I taj osjecaj za vjetar koji imamo mi koji smo tamo zanjihani... Ali su i ispred te ljepote, i iznad sveva sto je bilo i ruzno, bili ljudi Bosnjaci. Nigdje nije bilo boljih ljudi, sirih, dzometnijih... od  Vlasenicana/Vlasenicanki. Nigdje nije bilo ni vise ljudi koji su bili "na svoju ruku" nego sto su to bili Vlasenicani.

Uh, koliko sam volio te tersove, te terslije! A volio sam i zato sto sam "mogao" i s najvecim tersom, a to je zato sto sam uvidjao da je ispod tog tersluka uvijek bila velika i prostrana dusa. 
Prezivjeli Vlasenicani, rasuti svuda po svijetu, trebaju biti ponosni sto bastine tradicije takvih ljudi, kakvima i i oni pripadaju i kakvi su i sami.

Vatan, toprak, kucni prag, zavicaj, to je to sto mi najvise nedostaje. Nedostaje mi, dakle, ta Vlasenica koja nam je ubijena i oduzeta. To mi fali i uz ovaj ramazan, ti nasi cisto vlasenicki obicaji - lepine koje smo zvali ramazanije, cekanje kad ce se upaliti kandilji na dzamiji, onaj neponovljivi stimung tihog zamora uz sokake, odakle su se potoci ljudi (i mladih ljudi) slivali poput rijeke u glavnu ulicu i odlazili na teraviju u nasu Hajrija dzamiju. Vlasenica je bila grad s vrlo dugom tradicijom, s vrlo dugom tradicijom urbaniteta, lijepo i skladno uredjeni mikrokosmos.

Ovo sto Sanel Babic sa saradnicima radi s Vlasenica.info i sa Radiofenjerom, to je taj mentalitet, to je dio Vlaseničog cuda koje traje i koje nisu moglu ubiti. 
Zato je na nama barem toliko da pomazemo Sanelu i njegovim saradnicima u javljanju za Vlasenica. info i Radiofenjer, da sudjelujemo u ovim temama na Forumu, da se sjecamo i podsjecamo, pa cemo tako biti i organiziraniji i jos svasta nesta te da budemo manje izgubljeni po svijetu.

Meni srce bude k'o Viselac ili k'o Kik, k'o Orlovaca ili Udrc kad se ovako javi nevzeta ,ili kad se javi Nera, pa Semso, pa oni nasi s kojima sam iznenada jednom proveo prelijepo vjetrovito prijepodne u Chicagu, pa..., pa kad me se Sanel sjeti i posalje mi neko pitanje (sad mi opet salje na engleskom; zaboravio da ja ne znam nijedan jezik osim bosanskog jezika, pa komande pritscem nadajuci se da cu potrefiti kako treba)!

Sto se tice mojih knjiga, ponekad hodam Bosnom ili ostalim svijetom sa svojim knjigama i imam promocije. Knjige su, inace, kod mene. Lahko ih  nabaviti. Ko mi naruci, ja mu posaljem knjigu na njegovu adresu, napisem i potpisem nekoliko lijepih rijeci (kome je knjiga i potpis) i ubacim ceduljicu na kojoj pise koliko kosta knjiga (kosta povoljno, kao u Bosni, redovno s popustom, a tehnicki kvalitet je najbolji). Inace bih najvise volio da moje knjige najvise citaju nasi Vlasenicani/Vlasenicanke,

Nasim mladim citaocima bih zelio preporuciti naseg Vlasenicanina rahmetli Dervisa Susica. To sto je Vlasenica okupirana i velika vecina Vlasenicana ili mucki ubijeni ili raseljeni po svijetu, izmedju ostalog, utice i na to da mi Vlasenicani nismo organizirani kako treba i da, prije pojave Vlasenica.info uopce nismo imali lobi i lobiranje, tako da nismo ni pomagali svojim ljudima ili promovirali vrijednosti svojih ljudi.

To znam, je li, po sebi, a znam kakva su iskustva drugih pisaca, onih koji imaju svog zemljaka direktora, minista, podministra, bogatog mesara ili fabrikanta, koji bi pomagali u prezentiranju i umjetnickih vrijednosti.

Sto se tice Dervisa Susica, to nije ni potrebno (vec samim tim sto nije ziv), ali je zato jos lakse da ovoga svoga pisca vratimo na knjizevnu scenu ili da citamo njegove knjige. On je veliki pisac, ali se nasao u procjepu.

Nova vlast ga presucuje zato sto je pripadao "crvenima" i sto mu ne mogu halaliti na jednoj njegovoj knjizi ("Parergon", koja je odista politicki ili politikantski traktat), a sadasnji "crveni" mu ne mogu oprostiti sto ih je medju prvima napustio i istupio iz CKSKBiH s javnom ostavkom, koja je zaista casno srocena.

Tako Dervisa Susica haman da danas i nejma, odnosno njegovih knjiga, a u njegovom bogatom knjizevnom opusu mogu se naci zaista odlicne knjige, knjige kojima se nejma sta prigovoriti, a i veci/brojniji narodi bili bi ponosni da su imali takvoga pisca.

U Bosni je bilo i ima dobrih pisaca, veoma dobrih pisaca, a ne bi bilo lijepo da isticem neke zato sto bih neke nenamjerno zaboravio. Ali, evo, posto sam ja prozni pisac i, dakle, nisam pjesnik, od srca preporucujem pjesme Abdulaha Sidrana.

Da ne oduljim, nek zasad bude ovoliko. A duzan sam, ako Bog da, odgovoriti na Sanelova pitanja, kao sto bi mi bilo jos draze da se prosiri krug ovih nasih "razgovora".

 
Bujrum kome nije mrsko. 

Radio Fenjer / Forum-Isnam Taljic