Nasa Vlasenico...

Znam kolika je ceznja u srcima Vas koji ste daleko od svoje Bosne, od svoje Vlasenice.

Ali, ne zamjerite, mozda ta ceznja cini da manje bola imate u dusi, manje suze u oku od Nas koji smo cesto tu. Nas koji prolazimo svojom carsijom, trazimo poznata lica, mirise, dusu nase Vlasenice.

Kada sam prije par godina vodila sa sobom mladjeg sina koji je tada imao nekih 14 godina, dozivjela sam odjednom i srecu ali i ogromnu tugu cuvsi njegove rijeci dok smo prolazili svim sokacima, ulicama, dijelovima Vlasnice u lijepo proljetno jutro.

Cutao je, posmatrao, vjerovatno skoro nicega se ne mogavsi sjetiti, jer je imao samo 4 godine kada je otisao iz svoje kuce. Prolazeci sokakom, ulicicom sevdaha Muje Kadribegovica, sin uzdahnuvsi rece: "Mama, ja hocu da se vratim ovdje. Pa ovo je tako lijepa carsija, meni je tako lijepo ovdje."

Pogledala sam ga, zatecena, ali shvatila sam ga. Sa uzdahom sam rekla: "Sine, ovo jeste lijepa carsija na prvi pogled, ali nema ovdje vise dusa koje su je cinile carsijom, nema graje tvojih drugara, nema vriska niz Kurtagice kada se upale kandilji na dzamiji aksaaaaaaammmmmmm, koji je nama starijima bio znak da je vrijeme iftara"

Nema slasticarne Ismetove u kojoj si skoro svaki dan ljeti i zimi jeo sladoled ili kolace, nema guzve u 2 sata uz Varos, kada si na cosku cekao sa bratom babu da dodje s posla iz Finala, nema vjecite guzve i graje na Kruseviku, nema..." Pogledao me i zacutao. Shvatio je!

Neki danasnji stanovnici Vlasenice imaju mjesto gdje zive, ali nemaju nekadasnju Nasu Vlasenicu, nemaju dah i ljepotu kakvu smo mi imali. Sve je kao u mrtvilu, monotoniji, s osjecajem praznine u dusi..., jer ovo sto mi imamo u svojim dusama ne mogu nam uzeti niti prisvojiti.

To je nase i zivi u nama!