Vlasenico moja...

Nisam bila sigurna gdje tacno da postavim i ja koje slovo o svojoj Vlasenici i citajuci ovaj post...nadjoh mjesto.

Inace nisam rodjena vlasenicanka. Udajom sam to postala, prije poprilicno godina. Ne mali broj godina zivota u Vlasenici, komsije, prijateljice, prijatelji su dokaz da sam vlasenicanka i srcem i dusom covjeka kojeg volim i zivim s njim.

Samom cinjenicom da sam muzu izrazila zelju da odvede mene i djecu tog kobnog 12 aprila '92. godine kod mojih u moj bivsi grad, spasila je moju porodicu progona i nesrece koja je eto zadesila mnoge moje sugradjane, vlasenicane.

Prvi put u Vlasenicu sam ponovo dosla, mislim medju prvima koji su to odlucili uciniti, daleke '97 godine. Trebali su mi rodni listovi muza i sina i odlucila sam da to ucinim u drustvu moje dobre kolegice, takodje vlasenicanke.

Dosle smo, parkirale auto pred opstinom, i onako plasljive, pune zebnje, usle u zgradu. Naisle smo na uobicajen odnos, jer u stvari, tu mene niko nije poznavao niti sam ja koga. Odlucila sam prosetati kroz svoju carsiju, pjeske. Kolegica se dvoumila, ali ja sam bila odlucna.

Boze, koliko bola, neisplakanih suza, jada i cemera sam osjetila u to vremena dok sam sokacima...dosla do svoje kuce. Pozvonila, i na MOJIM vratima se pojavljuje zena koja je, ne znam vec koji stanar po redu, u mojoj kuci. Na poziv udjem, popijem kafu.

Rijeci tesko izlaze preko usana, nemam sta pricati, a toliko toga bih zeljela reci. Izasla sam u avliju, prohodala oko kuce, stala ragledajuci moju bascu i omiljeno voce.

Zamislih.....djeciji smijeh, proljetni odsjaj sunca na mojim prozorima, dim iz odzaka kao predznak da se na sporetu kuha nesto drago za moje ukucane...zaplakah, ispocetka tiho, bescujno a uskoro naglas da se sva bol mene, mojih komsija, roda i poroda vlasenickog osjetio u tom glasu.

Cutale smo vracajuci se. Sta da kazem muzu, rodjenom vlasenicaninu, kakva je sada njegova Vlasenica, kuca, prazna...bescutna..jadna i cemerna?? Ne smijem ni pomisljati kakav je tek osjecaj doci na...zgariste svoga zivota, rada i truda dugogodisnjeg.

Nije proslo mnogo vremena, muz mi dolazi na posao i kaze...zvala je zena koja je u nasoj kuci...nasla je zlato i zove da dodjes da ti ga da.

Trenutak nevjerice, zebnje.. sta se moze desiti ako odem u vrijeme kada su jos rijetki povratnici prolazili putem od Kladnja prema Vlasenici. Otisla sam u pratnji prijatelja koji je bio od rijetkih da je smio da me odveze. Kada sam dosla u kucu, stanarka mi rece tiho:

"Kada si bila prosli put, u tvojim ocima, dok si setala oko kuce, vidjela sam da ti se pogled zadrzao na jednom mjestu. Osjetila sam da je nesto mozda vazno ostalo tu. Pozvala sam stanare iz prizemlja da pogledamo detaljnije...i nasla ovo.

Iz sobe iznese kutije, kesice zlatnog nakita kojeg sam u panici nakon gledanja vijesti sta se desava u Zvorniku prije na dva dana nego cu otici zauvijek iz svoje kuce, odnijela muzu i rekla :

"Ovo ili baci ili skloni, jer necu da mi djeca ili nas dvoje stradaju zbog necega sto nije vrijedno nicijeg zivota". Nisam tacno znala gdje je ostavio, ali sam toga dana,nesto me vuklo, zastala pored tog mjesta, neznajicu ni ja iz kog razloga. I eto, toj zeni je to bio povod da trazi. Zasto mi je vratila zlato? Rekla je tiho:

"Znam da tudje zlato donosi nesrecu, necu da ga zadrzim." Reci, hvala? Ista reci? Ne znam, ne znam ni danas, sta sam rekla?, Uzela sam to i vrativsi se kuci, ostavila da zauvijek stoji kao simbol mozda dublji od onoga sto se u prvi mah moze uciniti da zlato predstavlja.

I da.....proslog vikenda, sin mi kaze da bi njegova zena voljela vidjeti...gdje je to on zivio ranije...odakle je, jer nikada nije bila u Vlasenici, a razlog je bio jos veci...da nas unuk osjeti miris dedinog grada, zemlje, avlije i avlije njegovog oca.


Otisli smo, obisli carsiju, dzamiju, pokazala sam joj logor, odvela kuci u kojoj ponovo zive neki drugi ljudi. Eh, tu tek osjecam da sam u svojoj Vlasenici. Zasto? Jer tu susretnem svoje prijasnje komsije, tu osjecam da Vlasenica polahko dobija ponovo svoje sugradjane.

Istina zalosno, jer cinjenica je da se vrlo malo njih vraca u carsiju, ali sve je to moj narod... moja carsija.

Priupita meni draga komsinica mog unuka...a gdje si to ti dosao? On onako cetverogodisnjom logikom kaze...u svoju bastu i na svoju njivu. Osjetilo dijete u ocima svoga dede...ponos sto moze unuku reci i pokazati korijene svega sto je ono dobilo ocevim prezimenom.

Dita Tolapovic, Fojnica