Čaršijske Priče (45)

Glavno pravilo svake bosanske a naročito bošnjačke familije u svim vjersko- društvenim aktivnostima se tražilo zajedništvo a u hrani se uvijek tražila snaga (kuvet), zdravlje, mir i blagostanje a uvijek se držalo do tradicije uz siniju ili sofru… U tradiciji, ljudi na Balkanu sve od Bosne, Hercegovine, Sandžaka pa sve do Male Azije i Anadolije pored kućnog praga i ognjišta, sofra spada u najvažniji simbol svakog doma. Ako se usporedi da je mnogo toga zajedničkog od svih vjera i od onoga što su proroci prenosili krenuvši od Hrista, Muhameda, Mojsija, Bude mnogo je toga u svim religijama i nacijama istog i skoro podudarnog ali i mnogo razlikosti. Svi su je imali ispred svojih bogomolja, oko kojih su se okupljali, ali i u svojim domovima. Oni koji su pokušavali da preciznije definišu sofru ili siniju neki su u pokušajima služili se pojedinim antropolozima a služili analogijama, nepriličnim metaforama ili raznim stilskim figurama. Kod Bošnjaka Sofra se otima jeziku jer isuviše skriva, tajanstveno ćuti, podrazumjeva, nagovještava, nudi i sve dovodi do ljudske intiime. Prva stvar koja nam je ostala u sjećanju je Sofra ili Sinija a to je sve „smišljeno“ ili nehotice, tek ona je ostala spontano nedorečena iako nije visoko ni daleko od nas bila naša Sinija ili Sofra. Skromnost u kojoj su odisale naše kuće govori o nasim životima onih najbližih počev od deda, nena, očeva, majki tetkih ili srarijih sestra ili braće. U tim kućama, u kojima je ponegde živjelo zajedno i više generacija, od sabaha pa do akšama,…
"Pitaš me šta je Bosna? Čudiš se što kažem da ni jedna zemlja nije ono što o njoj kažu naučnici? Misliš da je tačnije ono što narod priča? Ili da je svaka zemlja ono što o njoj napišu istoričari? Što nametne politika, ili što opjevaju pjesnici? Pošto oni znaju više od nas? Ma daj, ko to zaista nešto zna o jednoj ZEMLJI? A zar se nisi pitao, kako to da smo tako olako prihvatili mišljenje naučnika, predrasude naroda, naredbe političara ili zaslijepljenost istoričara o mnogim stvarima o kojima ne samo da znamo i mi nešto, nego da je upravo to naše, a ne njihovo znanje, prava istina o tome šta je jedna zemlja za nas!? Uzmimo, samo za primjer, upravo tu riječ “zemlja”. Ona kod nas znači i “država”. Zato i kažemo da se održala neka konferencija evropskih zemalja, ili da je veoma važno riješiti problem siromašnih zemalja svijeta, da se u zemljama ekvatorijalnog pojasa ne može govoriti o godišnjim dobima itd? Ali, samo pomisli: “zemlja” kao država je naša, znači ljudska tvorevina. To smo mi napravili, oslabili ili ojačali, mi organizovali, mi očuvali ili mi izgubili. Zato je “zemlja” kao država, naše djelo. Ali “zemlja” kao zemlja, znači, kao ona tvar, supstanca, grumen u šaci, nije naše djelo! Ne znam jesi li ikada pomislio, sasvim jasno i određeno, na to da sva nauka svijeta ne može napraviti, dakle, baš napraviti, ni tu šaku zemlje!? Dakle, kad ti ja kažem šta je za mene Bosna, onda ti govorim upravo o…
U tim danima je cijeli grad bio jedna velika mahala, ne zato što su nas vezali isti meci sa obližnjih brda i snajperi sa obližnjih zgrada, nego što smo svi djelili istu sudbinu i jako intimne strahove; i njemu je otac pogino; i vama je nestalo hrane; i vi ćete u Stari po vodu još je samo tu sigurno usipat. Nakon što su i nebo i zemlja izgorili, nakon što smo izračili podrume i otvorili prozore pokrivene najlonima da uđe zrak i mir u kuće i srca, počeli smo hvatat taj neki komšijski ritam; nije bilo potrebe da idemo po vodu preko cijelog grada, prvo su došle su cisterne a kasnije voda na česmu i struja na stubove; počeli se sabirat i ljudi i komšiluk. Moja ti je mahala bila puna izbjeglica, ko što sam i sama, i iako prije rata nismo bili daleko jedni od drugih svi su sa sobom donijeli neke svoje lokalne običaje, priče, adete, humor. Valjda bez prethodnog znanja jednih o drugim, ranjeni ratom i sretni što smo živi, svi smo dobili volju i šansu da bez predsrasuda, dobrih ili loših, komuniciramo i da se upoznajemo. Ono, ne znam mu ni deda ni nenu, ni oca ni mater, samo njega ovakakv kakav je, živ. Ulice su bile prometne i žive u svaka doba ali meni su naročito bila draga jutra u našoj raznolikoj mahali. Majka bi mi ostavila nekolike marke da kupim “šta za doručak” u tad jedinoj prodavnici. Auta skoro da nije ni bilo a…
Pitam jednog duduka: - Znadeš li ti šta je ćejf? - Đeš me to pitat, Uzeire, to svako zna u Bosni! - Reko, haj vala baš da te čujem! - Ma to ti je ono, znaš ba, kad nešto uradiš za sebe, jal na svoju štetu pa kažeš bio mi ćejf ko što je Bebek pjevo. Il kad oćejfiš s rajom popiješ, pojedeš, malo se opustiš. Zamuco on, ne umije mi ni rijet, a Bome, vidim ja da i ne zna šta je ćejf. Ćejf ti je, bolan ne bio, kad uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, jal sa samim sobom, jal sa jaranima, jal sa hanumom, al ne ko vi omladina, nažderete se, naločete, pa meljete brezveze, pa se i posvadite, a na sabahu vam puče glava. Prije su ti naši stari znali sjest pored kake vode, il ispod kakog drveta i sahatima bi oćejfi. Isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine, baš ko ovaj dedo sa slike. Il bi sjedi s hanumom il s jaranom sahatima, uz kahvu i cigaru,a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka. Pa to ti je Uzeire, ko meditacija. To je sad moderno. Ne znam ja kako se to sad zove, al to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti. Znam, ba Uzeire, neg nemam ti ja vremena za to,…

Majka

By December 10, 2016
Kad dođeš kod svoje majke u kuću, obavezno se izuješ pred vratima, nazoveš selam ili pomoz Bog, kako kome priliči i onda tiho pogete glave, pun strahopoštovanja i ljubavi zagrliš je i poljubiš; jer te niko neće iskreno i bez interesa zagrlit k'o ona što te rodila. Kad te majka uzme za ruke pa zamišljeno, s čežnjom pogleda u oči i kaže "Dobro mi došo sine", onda ti ne treba “personal space”, njena blizina je centar svemira. Na majkinoj svakoj bori i ispucalim rukama se oslikava težak i naporan život. Njene bore ne gledaš mrsko i ne porediš je sa svjetskim damama što nisu ništa teže od kašike digle. Svaka njena bora priča priču, nosi brigu, nosi tugu, nosi ljubav. Kad uđeš u majkinu kuću pa osjetiš onaj topal miris hrane i vatre iz šporeta, sklupčaš se u ćošak kauča i dišeš dublje nego si ikad u životu disao. Majka ne pita koje ti je marke odjeća, majka ne pita koje auto voziš i kolika ti je plata, majku interesuju samo tri stvari: jesi li zdravo, jesi li gladan i jesi li sretan. Kad ti spremi postelju na vunenom dušeku u sobi u kojoj je svaki milimetar ispunjen, sjećanjima, ljubavlju i brigom, tad ti ne fali “king size” krevet, tad je sve taman. Ako u majkinom mjestu žive pokvareni ljudi, majka se ne ostavlja na milost i nemilost, već se bori da joj bude bolje. Ako je majkin put do praga loš, zasuću se rukavi pa se put izbetonira. Ako…
Po samom dolasku snaga UNPROFOR-a na područje MZ Sućeska u aprilu 1993. godine i raspoređivanjem snaga kanadskih vojnika na osmatračka mjesta Kanađani su u samom startu napravili niz kardinalnih grešaka koje su itekako bile štetne za domicilno stanovništvo koje je živjelo na tom području. Naime, Kanađani su prilikom postavljanja osmatračkih mjesta u velikoj mjeri odstupili od položaja koje su branioci Srebrenice držali pod svojom kontrolom u tom periodu. Kanađani nisu htjeli postaviti punktove gdje smo to mi zahtijevali, to jest na linijama gdje smo se mi nalazili, nego su osmatračka mjesta postavljali po sopstvenoj želji. Postavljanjem osmatračkih mjesta Kana|ani su pokazali da njima nije u interesu bezbjednost civilnog stanovnovništva koje je u velikom broju živjelo ispred njihovih punktova, već im je bilo u interesu da se postave na takvim mjestima koja su njima bile garant veće bezbjednosti. Kanađani su na prostoru Sućeske postavili tri osmatračka punkta i to: Slatina, Donje Žedenjsko i Bučje. Postavljanjem na ove lokacije muslimansko stanovništvo koje je živjelo ispred tih osmatračnica bilo je prepušteno samo sebi bez ikakve zaštite. Po slobodnoj procjeni Kanađani su tada ustupili 30 do 40 km² teritorije, što su četnici vješto iskoristili pomjeranjem svojih položaja, postavljanjem čestih zasjeda i ubistvima civilnog stanovništva prilikom obrade svojih imanja. Postavljanjem osmatračnice na Bučju, Kanađani su ispred sebe ostavili veći dio slobodne teritorije Podravanja kojeg su držale naše jedinice, do izvršene demilitarizacije Srebrenice. Ovim svojim činom Kanađani su prekinuli i jedinu fizičku vezu koja je postojala izme|u Srebrenice i slobodnih teritorija Žepe. Srbi ne slučajno i…
Podrška i čestitka povodom 10. godina KBSA Esselamu alejkum, mir s vama, dobar dan i svako dobro vam želim dragi moji Bošnjaci... Sunce, čije si ti ime? Kojoj galaksiji, kojoj naciji, kojem narodu pripadaš? Pa nemozes ti tako po svijetu hodati: danas na istoku, sutra na zapadu.Ti moras da se odlucis cije si? Da se izjasniskonačno. Mi to moramo znati, u slučaju tvoje smrti, gdje ćemo te zakopati? U kojoj zemlji? U kojem kraju? U kojoj cetvrti? Dragi i poštovani prijatelji, moj prijatelj Bošnjak, Enes Kišević, vjerovatno jedan od najvećih živućih pjesnika u Bošnjaka, na svoj način… pjesnički… postavlja pitanje i traži odgovor u vezi pripadnosti. Da je malo sreče, on bi danas bio tu i vama, koji ste već davno donijeli odluku, koji znate ko ste, gdje ste rođeni, kojoj Zemlji pripadate, kojem kraju, i šta u vašim srcima nosite… svojim prepoznatljivim, Enesovim glasom govorio o vama i nama, o sebi… o našem busenu Bosne… snu koji više i nije san, o zemlji koja privjesak ničiji nije, ni čest, ni prčija… Bosna si bila, BOSNA ĆEŠ BITI, Bosna bosanska sva! Raduje me što bar na ovakav način, putem riječi zahvale svima vama, pisma koje čete siguran sam svi shvatiti i dobronamjerno protumačiti, mogu bar na kratko da se u svoje i ime mojih prijatelja vijećnika, članova Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, a Bogami i cijele naše zajednice, i zahvalim i podržim sve ono što ste od svog formiranja do današnjih 15-tih Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike uradili za svoju…
Popravljao je staru Češku vekericu,a nije ni znao da će mu ona otkucati zadnje minute njegovog života. „Ženo,evo napravih je konačno, radi sama“. Samo što reče naš dobri SAHAJDŽIJA,a sa ulaznih vrata prolomi se glas: „POLAZI BALIJO“!!! „Pa stanite gdje ću. Ja nisam nikome kriv. Ja sam SAHAJDŽIJA“. Udari ga skot kundakom u čelo, a drugi ga izgura s vrata u kombi crvene boje, pričale su poslije komšije. Evo i danas prisjećanje, tuga,bol u grudima,jecaji i opet evo 24.april.2010 godine. I nebo danas plače. Cijeli dan kiša pada slijevajući se niz lica zajedno sa suzama svih prisutnih, ispračajući 34 tabuta nevinih žrtava Vlasenice. Sablasna tišina koja stvara ambijent isti onakav kao što je bio i April 1992 godine. Klanjana je dženaza i onda smiraj žrtvama, nezapamćenog uništenja nevinih žrtava. Stigli su Vlasenčani iz prekookeanskih i iz zemalja Evrope da podijele tugu sa porodicom ubijenih. Mediji su javili da je bilo oko 4.000 prisutnih dok drugi tvrde da je bilo i više. Niko se danas štedio nije da pruže pomoć jedni drugima,jer samo jedinstveni možemo dalje. Najmlađa žrtva je imala 15 godina,a najstarija 77 godina. Iste su to godine ako se gleda sposobnost za odbranu. Ovaj prvi nevini dječak nije imao snage niti umijeća da se odbrani od zlog glasa isto kao i starac nepokretan koga su zapalili u njegovoj kući. Svi komentari postaju suvišni dok jeza hvata čitavo tijelo, a jecaji guše ovo malo duše i najednom sve staje u čovjeku. Život jeste borba,ali ne smijemo pokleknuti,valja nama dalje preko…
Page 1 of 6

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."