|
Written by Lejla Taljic
|
|
Sunday, 24 May 2009 |
|
 Autor teksta: Lejla Taljic, Sarajevo
Danas sam opet prosla pijacom, posmatrala ljude, slusala njihove price i opet dozivila neke stvari... mnogo toga... svi bi rekli, ma ko na pijaci!
Prvo nerovoza i bijes u meni:''Hoces paprika curo, hej pogledaj; paradaiz dobar hodi djevojko, kad ti kazem... ovamo cujes li me; pa probaj bona ne moras kupiti, ma bjezi; ma pusti ti njega, on petlja vidi...''. Onda opet iritacija:''Pa toliko je da bi ga prodo gospodo...; cigara, cigara; hodi evo paradaiz koliko ces, samo reci''i vec mi daje onaj paradaiz , prosto gura u ruke, ko da i ja pare s drveca berem za njegov paradaiz. Ma imam para ali princip brate... Sto mrzim u tim momentima je to sto vise nemas bas nikakvog izbora i mozes se samo neugodno osjecati ako nista ne kupis. Jos si primoran da se opravdavas da te taj neko ne bi poslao u... jer ko ti se pravis nesto a on ko ispade ugrozen. ''Hodi paradaiz koliko ces?'' ama necu nista. Ko si ti? Na celu mi paru vidis, i tako bi je rado u saku stisnuo samo da ti je neko slucajno ne ukrade. Mudrac. Glavonja. Idem dalje. Treba mi vazduha. Odavno mi je potrebna promjena, a sad pogotovu. Idem dalje, oko mene tezge, ljudi,... opet ljudi,... svuda ljudi... pricaju, pricaju neprestano, uglas na nekom nepoznatom jeziku, bucnom, rastimanom... guraju se, gaze... raspoznajem samo poze, mimike prosarane pokojim vriskom, mozda dozivanjem.
Idem dalje, koracam brzo prema izlazu. Tamo mi sve izgleda tise... manje ljudi i vidim da neke zene cuce. Cekaju.
Prilazim, sad vec jasnije raspoznajem glasove... i sve mi izgleda jednostavnije i gostoprimljivije. Odjednom shvatam. Tu su nekoliko dobricina iz naroda. Iskljucivo starice i poneki dedo, jednostavni, tihi, neiskvarenih pogleda, cuce. Nesto me zadrzava. Njihovo prisustvo mi prija, to dogadam. ''Moj sine, pogledaj malo naci ces, ne brini; dobro sine, dobro; ljepa si mi duso da te samo ne ureknem; moze sine.. moze; hvala ti i nek ti bude sve najljepse u zivotu''... osluskujem. One uglavnom znaju zaboraviti da su tu da bi zaradile svoj bijedni zalogaj hljeba. One cuce, cvokocu a uvjek spremne na toplu rijec. One cekaju,... ocekuju..., s osmjehom na licima, sa toplim pozdravima. Putem kuci osjecam se bolje, mnogo bolje, skoro sam sretna, odjedanput doista primjecujem ljude, zgrade, neke coskove koje nikad do tada nisam primjetila. Sve pocinje dobivati neki znacaj, neku harmoniju, sve se odjedanput dopunjava. Starice cuce s osmjehom na licima ,a ja se ne bojim.
Putem kuci ringispil u mojoj glavi, mjesavine boja... crvene, zelene, zute, ljubicaste... price koje sad pjevaju u mojim slijepocnicama, paprike, paradaiz, tijela... miris paprika, paradaiza, tjela.
--------------------------------------------------------------------------------- Nismo neno i ti si moja jedina Autor teksta: Lejla Taljic, Sarajevo Tvoje ruke koje drscu
dok se igraju kroz vazduh,
ta toplina tvojih grudi, tvoga vrata
me umiruju i stite.
Tvoji savjeti izreceni onako po tvome
sa ponekom gramatickom greskom
mi pokazuju put u mom lutanju,
tvoje price i vizije
recene na ponekad mi se ucini
naivan i pomalo djetinjasti nacin
jedne starice,
me uce zivotu i sreci u mom gubljenju.
Tvoje oci, upale iza tih kapaka
znaju tako njezno i iskreno gledati
tvoj glas, tih i treperav,
zna ljeciti ,zna tjesiti
tvoje ruke nabrekle vremenom i upalom zglobova
znaju umiriti strahove ovog podneblja.
Ti dajes sve znakove da zivot ipak ima smisla
i da se vrijedi boriti za takve poput tebe.
Da smo svi ko ti,
mogli bismo i mi duboko i smireno disati
da smo svi ko ti,
nepotrebne rijeci ne bi postojale u rijecnicima.
Ali nismo neno i ti si moja jedina.
Ljepo je biti u tvom drustvu
i gutati tisinu daleko od svih njih,
ljepo je biti u tvom drustvu
da bi i ja postojala
i shvatila da imam jos dobrote i nade u sebi.
|
|
Last Updated ( Sunday, 24 May 2009 )
|
|
|
Written by Faruk Durmic
|
|
Sunday, 24 May 2009 |
|  Jeste tačno je, danas 21. aprila 2009 godine sve linije i telefonske veze su radile. Da tačno je, ali ja opet ne mogu da vjerujem, jer znam da je 21. aprila 1992 godine stao moj život, stale su telefonske veze i sve linije koje povezuju svijet.
Malo sam slagala sebe i krenula dalje, jer sam morala s majkom i mlađim bratom otići negdje iz svog grada gdje će mi zauvijek sve strano biti.
Evropa je utihla kada nam je najpotrebnije bilo, pa i dan danas za mene i moju porodicu je ostala takva. Istupljenog osjećanja, novac, pa opet novac, kurtuazija, kultura, ali je sve u nekom dalekom raskoraku, kada se tiče ličnih interesa.
Tog proljeća 1992 godine čučali smo pored majke i oca, u vrtu razdragani dodajući im luk za sijanje. Brat je trčao noseći u rukama pregršt krompira da ga on zasije. Veseli i razdragani cijeli dan nismo znali gdje bi prije. Daidža je spremio i roštilj. Došao je sa svojom porodicom, a mi djeca razdragana nismo ni primjećivali njihova možda zabrinuta lica. Ni slutili nismo da nikada više nećemo biti zajedno. I tom dubokom dječijem snu i razdraganosti došao je zauvijek kraj.
Tup udarac, prasak stakla, bat čizama i krupni glasovi sve su nas probudili.
Sjećam se tih gordih, neiživljenih lica, sa dugim bradama i ulojanim uniformama i njihovih riječi koje su pomele cijeli naš život.
- „Izlazite svi muškarci napolje“.
Majka i tetka su vrištale, a otac „moj otac“ bio je miran i krenuo je tako lagano i nježno prema meni, ali se opet prolomi taj grubi ustajali glas:
- “Gdje ćeš ti? Izlazi!“
- „Hoću svoju kćerku da poljubim.“
- "Izlazi BALIJO, ljubit ću ja nju umjesto tebe“.
Okrenu se babo onako gord i srdit i pljunu ga u sred lica.
- “E nećeš kaže, đubre jedno“.
Daidža krenu prema njemu, a zlotvor repetira automat i ubi ga pred mojim očima. Nestali su svi moji uzdisaji, potrto je moje djetinjstvo, kročila sam u neku novu mladost negdje tamo daleko od svog zavičaja, gdje je sve tamno, tmurno, bez ljubavi, ali eto kažu sigurno za egzistenciju.
Na tren me prekide telefonski poziv. Prvo je uslijedio osmijeh, jer me zove rodbina iz Bosne, a onda jeza i opet ono isto osjećanje kao u proljeće 1992 godine. Majka mi javlja da su oca i daidžu pronašli u grobnici na Pelemišu i da će dženaza biti 25. aprila. Lice se zgrči, a suze navriješe iz oba oka i zagušiše moj inače već iznemogao glas. Naučili su me da se u mojoj vjeri ne vrišti, niti nariče, jer sve je od Allaha i da sve stoički moramo podnositi. Slušalica je pala, a veza ostala otvorena. Rekli su mi da sam samo ponavljala jednu riječ „babo, babice“ dodavajući joj opet tako u nedogled „moj babo, moj babice“. Kako se nositi sa ovim za daidžu sam znala da nije živ, a za oca sam ipak imala tračak nade koja sad ovog momenta umire zauvijek. Ponijet ću ja svoje breme sama, jer ovdje nemam s kim, udala sam se, ali Hans ne može osjetiti moju bol i ljubav koju je pružao moj babo meni držeći me u krilu kada smo sjedili, a nosio bi me kada se trebalo hodati to je mogao samo moj babo, ja znam da će Hans za taj dan imati vjerovatno neki termin ili neizostavni sastanak.
Otrgnuh se od svega, zaboravih i Hansa i Njemačku, jer osjetih da lakše dišem. Da to je to, što mi nedostaje moj onaj posljednji uzdisaj kad sam kretala u nepoznato. Da to je moja Bosna. Stigla sam 23. aprila, a 24 aprila moramo pred komemorativni centar u Tuzli. Mama, brat, ja i još mnogo rodbine. Mislila sam da ću babu ugledati i opet čuti one nježne riječi;
„... hajde srno moja, hajde živote moj“.
Umjesto toga ugledah zelenu rijeku koja stoji ne teče, tabuti jedan pored drugog. Ovaj put 34 nevine žrtve i među njima moj babo i daidža. Otrže se iz mene glas
- „Majko zar nije mogao bježati. Ti i brat ste bili s njim“.
- “Pokušao je“ reče majka, pa zastade, izgubi se na tren.
- “Jeste pokušao je, znam da je tražio da iz svoje Škode izvadi ribarske štapove, kako bi im pobjegao ali zlotvori ga ne pustiše“.
Tada više nisam mogla prolomi se u toj mukloj tišini moj sada ne opisivi glas,
- “Babo, babice, evo tvoje srne. Ti si živ, a zlotvori umiru lagano, sudit će im Allah dž. š. , a mi ćemo ako Bog da u džennet zajedno i opet ću biti tvoja srna“.
Utješili su me i sklonili u stranu. Nije bilo puno ceremonije samo je jedan efendija rekao par riječi: “Mi nećemo i ne smijemo zaboraviti“. EL-FATIHA.
Bilo je mnogo Vlasenčana tako da su uz tegbire i suze prenijeli tabute do kamiona. A u Vlasenici nešto nesvakidašnje u HAREMU RAKITA sve osvijetljeno i opet naši Vlasenčani čekaju šehide kod poluizgrađenog objekta. Cijelu noć su ostajale porodice, a i ja sam bila sa majkom uz babin tabut učeči jasine i moleći Allaha dž. š. za oprost. Poslije sabah namaza otišli smo u neninu kuću da se malo odmorimo. Ja utonuh u neki do sad nesvakidašnji san, sanjam babo me miluje po kosi, a ja ga ljubim i čvrsto držim u zagrljaju da mi ne pobjegne. Prekide se taj lijepi san. Umjesto oca ugledah majku, koja me zove, vrijeme je za dženazu.
Naša Vlasenica, naši sokaci, sva miriše i sva je u beharu, a na ulicama samo Vlasenčani. Valjda su shvatili oni koji treba da shvate da se bar taj dan trebaju skloniti i neka znaju da više nikada neće nas ovako naivno zavesti u ćorsokak iz kojeg nema izlaza.
More auta i ljudi na HAREMU RAKITA i svi blistaju baš kao nekad. Mediji su javili da je bilo 3. 500 ljudi, a ja sam mislila da je mnogo više. Kažu da su došli i zvaničnici iz države po prvi put i REISULEMA ef. Cerić. Jesu čula sam kad drže govore, i kada se zahvaljuju svima koji su tu i vrlo kratko opet one iste riječi: “MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI“.
Klanjao se podne namaz i onda ukop. Drhtim, suza nema, ali nešto guši. Čula sam na zvučniku ime i prezime moga babe i još čuh bio je mnogo dobar čovjek, nevinog su ga ubili. To su bile posljednje riječi koje sam razumila i onda mrak i tama, a kada sam došla sebi bila sam u majčinom krilu, a mezari već svi zagrnuti.
Dugo smo ostali svako pored svojih najmilijih, a ja pogledah u nebo i tek tad shvati da je svemu došao kraj.
Sad znam gdje mi leži babo i sad znam gdje ću mu doći, ali i znam da MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI.
AUTOR TEKSTA: FARUK DURMIĆ
Autoru ovog predivnog zapisa hvala, sve rijeci su suvisne. Samo nastavi. Aferim. (vlasenica.info) |
|
|
|
Written by Administrator
|
|
Thursday, 09 April 2009 |
 GRAĐANSKA INICIJATIVA ZA PROMJENU STATUTA OPŠTINE VLASENICA Hvala vam svima koji ste doprinjeli ovoj Vlasenickoj inicijativi. Hvala jos jednom na pomoci, na doprinosu sadrzaja, na gramatickim i pravnim ispravkama, kao i na moralnoj podrsci. Sad je red da se popnemo na jos jednu stepenicu ovog procesa i da objavimo generalnoj Vlasenickoj publici o ovoj zadnjoj verziji inicijative, te sto je najvaznije nacin na koji se mozete potpisati. (Link se nalazi na dnu ove poruke)
Red je sad na sve vas, da kontaktirate sve nase sugradjane Vlasenicane, da se sto vise Vlasenicana potpise na nasu inicijativu, a cilj nam je 100 od potrebnih 50 Vlasenickih biraca. Pokrijmo sve kontinente, drzave i gradove gdje se nalaze nasi Vlasenicani; od Bosne, Hrvatske, Srbije, Austrije, Svicarske, Italije, Njemacke, Francuske, Spanije, Holandije, Svedske, Norveske, Finske, Irske, Velike Britanije, Amerike, Kanade, Australije... i svih zemalja izmedju. Svaki Vlasenicki potpis ce nam uvelicati i pojacati glas.
Uradite sta mozete. Zajedno mozemo vise.
 Link za potpis "INICIJATIVE" nalazi se na vrhu pocetne stranice Vlasenica.info!
http://www.vlasenica.info
Maksuz selam svim Vlasenicanima.
Sanel Babic Za inicijaliziranje inicijative za promjenu Statuta Vlasenice, potrebno je 50 Biračkih glasova (Ustav SO Vlasenica, Član 78)
_____________________________________________________
 Primaoci inicijative:
Adresa: Svetosavska 14
75440 VLASENICA
Telefon: 056/731-710 (Centrala)
056/733-499 (Predsjednik SO)
056/730-096 (Sekretar)
056/733-850 (Načelnik za privredu)
Telefax: 056/731-830
Mladen Popović - Načelnik SO Vlasenica
Sakib Zubović - Predsjednik SO Vlasenica
Senad Hasanović - Podpredsjednik SO Milići, Član SDA
Bektašević Dzevad - Komisija za Mjesne Zajednice i Gradove SO Vlasenica
Gobeljić Ševko - Član SDA
Dzurić Murat - Etički Odbor SO Vlasenica
Durić Ibrahim - Društveni Nadzor SO Vlasenica
Ombašić Meho - Sudija u Vlasenici
Stranka Demokratske Akcije -
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
Stranka Nezavisnih Social Demokrata -
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
Zvanična email adresa Opštine Vlasenica -
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
EUFOR Press Office -
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
OSCE -
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
,
This e-mail address is being protected from spam bots, you need JavaScript enabled to view it
Visoki Predstavnik BiH - Valentin Inzko
OTVORENO PISMO - GRAĐANSKA INICIJATIVA ZA PROMJENU STATUTA OPŠTINE VLASENICA
U ime Vlaseničana Dijaspore, i njihovih krovnih organizacija "Udruženje Vlaseničana Chicago", “Udruženje Vlaseničana St. Louis", "Vlasenica.info" kao organizacija i građana Vlasenice širom Dijaspore i potpisanih ispod, obraćamo se našim odbornicima u Opštini Vlasenica, povodom;
građanske inicijative za promjenu STATUT-a SO Vlasenica, putem Člana 27. iste, iz slijedečih razloga:
- Ne postojanje komunikacije Skupstine Opštine i njenih odbornika sa građanima Vlasenice koji žive u Dijaspori
- Isključivanja Vlaseničke dijaspore o nedostacima i napretcima kako ekonomskog, tako i socijalnog stanja građana i povratnika Vlasenice
- Nepokretanjem prve Vlaseničke Peticije u Skupštini Opštine Vlasenica, objavljene 2.2.2007
- Manjka obrazloženja za bilo koju naglašenu tačku u Vlaseničkoj Građanskoj Peticiji
- Manjka planova i ciljeva kako političkih tako i kulturnih na regiji Vlasenica u 2009-toj godini.
- Aktivnosti i angažmana za održavanje BiH...
Koristeći STATUT Skupštine Opštine Vlasenica (Broj #01-022-1007/06, izglasan 17.11.2006-te godine.) kao jedinim alatom kojim se građani Vlasenice mogu koristiti (u slučaju kad ih njihovi zastupnici izostave ili ne zastupaju...), te uzimaju svoje demokratsko pravo u svoje ruke i pokreću inicijativu građana Vlasenice;
- Putem Člana 68, zahtijevamo od jednog našeg zastupnika ili odbornika u Skupštini Opštine Vlasenica, da iskoriste njihovo javno i demokratsko pravo provoda donošenje akata pred SO, te da predlože slijedeće;
Kao Prvo:
Pod Članom 6, traži se izmjena Grb-a Opštine Vlasenica, kako bi reprezentirala sva tri konstitutivna naroda u Opštini Vlasenica. Koristeći Član 42, kao podsticanje zakona da SO se mora održavati na Sekularnom ambijentu, samo ukazuje na nepravdu korištenjem sadašnjeg Grba SO Vlasenica, na kojem se nalazi krst, koji ne može biti simbol stradanja i ekskludnost nestanka 1463 nesrba u Vlasenici. (1, 2)
Kao Drugo:
Koristeći Član 11, tražimo od odgovornih osoba da se Stranica Skupštine Opštine
(http://www.opstina-vlasenica.org) napravi dostupna svim građanima Vlasenice, te da stranica bude kompletno dostupna na Latinici, kao i svi javni Opštinski dokumenti, koji jesu i jos nisu dostupni na internet stranici.
Kao Treće:
- Koristeći Član 15, tražimo od naše SO Vlasenica da podrži i koristi obavještavanje građana Vlasenice putem internet stranice http://www.Vlasenica.info, krovne organizacije Vlasenicana u Dijaspori, kako formalno tako i financijski.
Kao Četvrto:
- Putem Člana 70, traže se Opštinski godišnji Izvještaji za 2008-u i narednu 2009-u godinu kao i pristup svim javnim informacijama SO Vlasenica, te da se uspostavi odgovorna osoba za proslijeđivanje istih.
Kao Peto:
- Koristeći Član 19, kao dio odgovornosti Skupštine Opštine, tražimo povratak naziva Osnovne Škole Vlasenice sa "Vuk Karadžić" na "XIX Birčanska Brigada", kao i stare nazive ostalih objekata i Ulica u Opštini Vlasenica.
Kao Šesto:
- Tažimo da se "Počasnim Građaninom Vlasenice", od strane Skupštine Opštine Vlasenica, proglasi i oda počast najstarijem i najrespektivnijem građaninu Muji Saračević-u.
Kao Sedmo:
- Koristeći Član 31, traži se povratak teritorijalnog integriteta Opštine Vlasenica na njegove originalne granice ustanovljene 1991-ge godine.
Kao Osmo:
- U slučaju potvrde Genocida u Vlasenici, koristeći sudsku odluku protiv Radovana Karadžića, traži se povratak Vlaseničkog STATUT-a odobrenog prije Marta 1992.
Dodatni Amandmani:
Pored navedene inicijative izmjena i dopuna STATUTA SO Vlasenica, za prosperitetnu i funkcionalnu demokratsku Vlaseničku Opštinu, gđe svi konstitutivni narodi imaju pravo glasa, bez obzira na broj predstavnika u Opstini, pokrećemo slijedeće amandmane u STATUT-u;
- U Član 68, traži se izmjena broja birača potrebno za incijaliziranje sličnih incijativa na... "pored navedenog, da se doda":
"... ili 2/3 večina glasača drugog kostitutivnog naroda sa zadnjih opštinskih izbora Opštine Vlasenica."
- U Član 9, traži se uvođenje21-og Aprila, kao Dana sjećanja nestalih i protjeranih Vlasenicana sa područja Opštine Vlasenica 1992, sprovedenog putem etničkog čišćenja od strane ratnih zločinaca kao sto su: Nikolić Dragan, Dragan Bastah, Visković Goran, Basić Veljko i njima sličnim još neoptuženim zločincima.
- U Član 19, dodavanje "Logora Sušica" u zaštitu i svrstanje pod odgovornost SO Vlasenica povjerljivim objektom.
- U Član 106, promijeniti odluku o udruživanju SO Vlasenice u druge Opštine sa nadležnosti Skupštine Opštine na "... putem građanskog Referenduma, 2/3 večinom."
- U naslov STATUT-skog dokumenta dodati, "Bosna i Hercegovina" (jer se ove riječi ne spominju nigdje u cijelom Statut-u, podsječajući da se Vlasenica nalazi u državi Bosni i Hercegovini)
Takođe zahtijevamo javno obrazloženje po kojem legalnom i zakonskom BiH popisu stanovništva Opštine Vlasenica, prije podjele Vlaseničke opštine, se vodi Opština Milići, jer Predsjednik SO Milići nije drugog konstitutivnog naroda, kako to STATUT novonastale SO Milići iskazuje, i pod kojim povodom ili prednosti za Opštinu Vlasenica je podijeljena Opština Vlasenica.
- Putem Člana 72, zahtijevamo od Predsjednika SO Zubović Sakiba da sazove "Konferenciju za Stampu", sazivanje vanredne sjednice SO, te zbor građana Vlasenice i da objavi gore navedenu inicijativu.
U roku od 60 dana zahtijevamo da se javno, kao i osnivačima ove akcije, objave i obrazlože zaključci odgovora na ovu inicijativu, i njene pojedinačne tacke.
Dokumenti:
- http://www.opstina-vlasenica.org/Text/S ... senica.pdf
- http://www.opstinamilici.org/PDF/SOP.pdf
1. Potvrda Međunarodnog Kriminalnog Suda za Jugoslaviju (ICTY) da je u regiji Srebrenica sproveden genocid.
2. Tribunal u Haagu u optužnici protiv Radovana Karadžića, uračunava ratna kriminalna djela sprovedena u Vlasenici i logoru Sušica.
3. Legalni dokumenti sa suđenja optuženih (Nikolić Dragana, Predraga Bastaha i drugih) za nezakonito zatvaranje, ubijanje, mucenje i protjerivanje Muslimana od 1992 do 1995-te godine na Opštini Vlasenica. Link za potpis "INICIJATIVE" nalazi se na vrhu pocetne stranice Vlasenica.info! (ili kliknite na link ispod) http://www.vlasenica.info
|
|
Last Updated ( Sunday, 28 June 2009 )
|
|
|
Written by Pripovijetke - autor Handzic Semsudin
|
|
Friday, 24 April 2009 |
|
Isjecak iz jos ne nazvane knjige, Semsudina Handzic-a, naseg Vlasenicanina, borca Armije RBiH. -----------------------
 Vala plaho dugo se nakanjujem da ti napisem pismo. Nisam ti znao adresu, pa velim sto da ga pisem kad ne znam gdje cu ga poslati.
Proslo je babo mnogo vremena kako se nismo vidjeli. Proslo je mnogo dana, mjeseci i godina od 15. maja 1992.god.
Ni sam ne znam kako da pocnem ovo pismo. Ne znam sta bih ti prvo napisao, a toliko toga se desilo. Zadnje pismo sam ti napisao u Zagrebu, davne 1985 god. Dugo nisam nista napisao, osim vojnih izvjestaja.
Prekidoh malo pisanje. Ajla mi se udarila pa place. Ja, pa ti i ne znas ko je Ajla. To ti je babo unuka, rodila se 29. marta 2007. god. Kazu da je ista ja. Dobio si babo jos jednog unuka. Amira je rodila sina Farisa. Svi smo mu se obradovali. Latif najvise. Znas da im je prvo dvoje zensko. Oni su u Tuzli. Semsa nejma djece. Almedina i Jasmin te se ne sjecaju. Znaju te samo sa slike. Ja nejmam ni slike moga dede, a tvoga oca. Ne znam ni kako je izgledao. Sreca pa nisu cetnici spalili slike. Da te mogu makar na slici vidjeti. Ni mene nisu poznali kada su se vratili iz Njemacke u Bosnu. Bilo mi je tesko babo kad su prosla djeca pored mene. Gledao sam ih kao skamenjen. Dobri su Elhamdulillah. Nejmam nikakvih problema sa njima. Almedina je vec djevojka i ima dvadeset godina. Jasmin je pravi ljepotan. Visok je skoro kao i ja, a nejma ni osamnaest godina. Odrastose babo po svijetu. Ne znam ni kada ni kako. Sve se brzo desilo.
Nejmam ti vala napisati mnogo dobroga. Svasta se izdesavalo. Ziv sam babo. Znam da si se mnogo brinuo za mene. Nisam te osramotio valahi. Borio sam se od pocetka do kraja rata. Izasao sam iz rata cistog obraza i ruku. Ne stidim se. Bilo je tesko i svakakvih iskusenja. Nisam pobjegao iz Bosne. Znam da ce ti to biti posebno drago. Citav sam. Ne fali mi nista. Mislim na tijelo babo. Svi su mi dijelovi na broju. Da kazem da sam psihicki potpuno zdrav, slagao bih ti. Tek bi onda pomislio da nisam normalan. Nisam gladan. Ima se. Jedino mi je dusa gladna. Gladna babo tebe, kuce, nase avlije, famelije, naseg naroda i Bosne. Poslije rata sam bio i oficir u profesionalnoj vojsci. Imas babo mnogo razloga da se ponosis sa mnom. Priznanja i odlikovanja nejmam. Nisam se za njih ni borio. Nisam ih nikada ni trazio. Kada vidim ko ih je sve dobio i neka nejmam. Svaka cast onima koji su ih zasluzili. Neki su mi govorili da sam zasluzio priznanje sto sam iz Vlasenice oruzje iznio. Sto ce mi za to priznanje. Svoju sam glavu spasavao. Nisam tudju. Dobro je Balzac rekao: "Ko trazi odlikovanje, nije ga zasluzio, a ko ga je zasluzio, njemu nije potrebno."
Da ne zaboravim da ti napisem da sam u Svajcarskoj. Tu ti se i unuka Ajla rodila. Dobro nam je. Da je lahko, nije, ali devera se nekako.
Dosla nam je i mama u posjetu. Ziva je babo. Obradovala se unucadima. Prvi put je vidjela Ajlu. Kad su tebe odveli na kosevinu na Pelemise, mama je ubrzo presla u Kladanj. Imala je srece. Zamalo i nju nisu odveli za tobom. U Lukama na punktu se snasla. Prigrlila je dvoje djece uza se. Mislim da su Sejfina i Minkina djeca. Rekla je cetnicima da je ne odvajaju od djece i ne salju na Pelemise. Onaj kalavrah, smecar je insistirao da je ne puste. Neki vojnik je pitao za djecu. Kada je potvrdno odgovorila da su djeca njena, pustio je da ide u Kladanj. Kad je dosla u Zivinice i nasla Amiru, pitala je za mene. Amira joj rekla da sam u Zagrebu. Mama pocela plakati. Nije joj vjerovala. Mislila je da sam poginuo, a Amira nece da kaze. Smirila se kad me je vidjela na vratima. Nije dobro. Boli je sto su je cetnici tukli. Vise proguta dnevno tableta nego hljeba. Bili smo zajedno citav rat. Niti je ona htjela mene ostaviti, niti ja nju. Nisam mogao pobjeci ni zbog tebe. Nadao sam se sve da cu te osloboditi ili razmijeniti. Nisam uspio. To me stalno proganja. Sve mislim da sam mogao vise uraditi za tebe. Haman cu i umrijeti, a necu to prestati misliti....
Pripovijetke - autor Handzic Semsudin
|
|
Last Updated ( Friday, 24 April 2009 )
|
|
|
